„Kraljica ratarskih useva“. Koliko li ste samo puta čuli tu floskulu namenjenu šećernoj repi? I to ne bez razloga. Pre deceniju i po vredniji proizvođači mogli su da zarade i do 1.000 evra po hektaru na ovoj kulturi. Sve što je lepo, uglavnom, kratko traje. Odavno je u EU započelo sistematično „gušenje“ ove proizvodnje. Iz godine u godinu sve manje proizvođača, hektara, šećerana.
Taj trend nije zaobišao ni Srbiju. Prepolovljen je broj šećerana kao i površina. Nekada smo pod šećernom repom imali 70.000 hekatara a ove godine skromnih 30.000.
Ove 2019.-te proizveli smo milion i po tona šećerne repe. Očekuje se proizvodnja šećera od 240.000 tona. Ako znamo da su domaće potrebe oko 200.000 tona, na kraju možemo biti i srećni što šećer nećemo morati da uvozimo.
Što se naredne proizvodne sezone tiče, direktor “Sunoka” Slobodan Košutić najavio je 34 €/t šećerne repe. Bunusu se mogu nadati oni proizvođači koji postignu bolju digestiju od prosečne. Naravno tu je i zaduženje “na zeleno” za seme i đubrivo. Teško je sada reći koliko bio ovo moglo da motiviše proizvođače da se posvete repi.
Činjenica je da uveliko zaostajemo za proizvođačima u EU (koji nisu odustali od proizvodnje). To je jasno kao dan ako uporedimo podatke “Sunoka” o prosečnoj proizvodnji njihovih kooperanata (57 t/ha šećerne repe, 15,3% digestije, 8 t šećera/ha) i prosek u EU (90 t/ha šećerne repe, 17 % digestije i 14 t šećera po hektaru). Nameće se pitanje koje će šećerane kod nas u budućnosti uopšte raditi?
Još važnije pitanje je da li se kod nas šećer strateški proizvod? Da li se sve može prepustiti “vetrovima tržišta”? Da li se u budućnosti možemo oslnoniti samo na uvoz?
Stariji će se setiti kako je sve optimistično izgledalo 1990. i “doba Ante Markovića”. Odlične plate. Svega u izobilju. Tri godine kasnije, rat, hiperinflacija, sankcije i prazni rafovi. Glad.
Da li imamo taj luksuz da možemo da “spustimo gard” ili moramo biti spremni za, ne daj bože, “crne dane”?