Reklama
  • Intervju

Gvozden Nikolić – narodni reporter!

Ne želim da se kitim nečim što nisam. Ja nisam novinar. Sebe nazivam narodnim reporterom. A teme su svuda. Odete u kafanu, ili sednete pred zadrugu, i saslušate običnog čoveka. Izvući ćete iz njegove priče bar dve teme. Dobre, loše, poučne. One su svuda oko nas. Problem je selekcija u glavama i autocenzura

Imate osećaj da ga poznajete ceo život. Čestiti komšija. Dobri rođak. Onaj koji se trudi oko najugroženijih. Podcenjenih. Obespravljenih. I uvek kaže ono na šta ste mnogo puta pomislili. Zanatski skoro savršeno. Gvozden Nikolić.

Kaže da ga je nedavno na pijaci zaustavio „rmpalija“ od dva metra sa Tare.

- Da li si ti Gvozden Nikolić?
- Jesam.
- Čoveče, ja i kada spavam, čujem te kako pričaš.

2021-gvozden-nikolic.jpg (148 KB)
Đorđe Simović i Gvozden Nikolić
Foto: Mihajlo Berček, Top Srbija

A Gvozden kao Gvozden. Uvek iskreno ...

- Uvek sam bio iskren i moram da kažem da nemam fakultet. I nisam obrazovan u tom smeru. Dolazim iz potpuno drugog sveta. Iz seljačke porodice. I kada sam rekao da sam rođen u štali neki su mislili da se šalim. Ja se ne stidim toga. Rođen sam na Ravnoj gori u selu Koštunićima, u objektu u koji su sa jedne stane ulazile krave, a sa druge ukućani. Ubrzo smo napravili drugu kuću koja je i danas u funkciji. Jedno vreme sam radio i u metalskoj industriji, a onda je, sticajem okolnosti, u moje ruke došla kamera. Snimao sam sve što su od mene tražili i nisam birao posao. Sa kamerom sam „podigao“ četvoro dece. Potom je došlo nesrećno vreme kada su na stotine medija gurnute u provaliju onom nesrećnom privatizacijom. Stvarno bih to nazvao „genocidom za medije.“ Na hiljade kolega je ostalo bez posla. Udruženja novinara koja sebe predstavljaju kao reprezentativna tada nisu podgla glas. Ja, sa druge strane nikada nisam imao problema u poslu.

Kada se stvari „ubrzavaju“?

- Ulaskom u 2008. osnovao sam produkciju. Najpre „Čačak video“, a potom i „Glas zapadne Srbije.“ On je danas dominantan u tom delu Srbije. „Pokrivamo“ 22 opštine. Potom sam osnovao i novinsku agenciju „RINA“ (Regionalno informativna novinska agencija). Ona je danas druga u Srbiji po broju emitovanih vesti, odmah iza TANJUGA. To je podvig, za jednu agenciju iz unutrašnjosti. Nema vesti koju nismo objavili. Za nas je samo važno da je ona tačna. Nikad me niko nije pozvao telefonom i rekao „Što si ovo pustio?“

Prateći vaše priloge mogu slobodno da kažem da ste Vi „glas seljaka zapadne Srbije.“

- Nekako me je obeležila zapadna Srbija. RINA pokriva celu Srbiju. Danas sam u Rivici, pre sedam dana sam bio na granici sa Hrvatskom, mnoštvo vesti dolazi iz istočne Srbije. Srbija je prepuna lepih stvari i dobrih tema. Naježim se kada vidim da neke informativne emisije prvih 5 minuta emituju samo crnu hroniku. Srbija živi. Ja sam, u stvari, samo dao reč običnom narodu. A „običan svet“ je većinska publika štampanih i elektronskih medija.

Kako pronalazite teme?

- Jednostavno. Odete u kafanu, ili sednete pred zadrugu, i saslušajte običnog čoveka. Izvući ćete iz njegove priče bar dve teme. Dobre, loše, poučne. One su svuda oko nas. Problem je selekcija u glavama i autocenzura. Onda se u sve umeša politika i dobijamo sadržaj koji zbunjuje narod. To što mi je emisija („Nećete verovati“, PRVA TV, subota 19 h) u TOP 10 u Srbiji valjda govori nešto. A emisija postoji samo tri godine.

Mnogo je tv sadržaja posvećenih selu. A opet ste toliko ispred ostalih. U čemu je tajna vašeg uspeha?

- Na teren idem sam. Ne vodim „svitu“. Osnovna stvar je kada dođem kod domaćina da sa njim popijem kafu i rakiju. Da „izvučem“ neke njegove teze. Stavim se na njegovo mesto. Trebalo bi sagovornika putiti da kaže „šta ga žulja“. Važno je da su priče iskrene i da nisu politički obojene i da to radiš iz duše – pošteno. To narod prepoznaje.

I za kraj, dva pitanja o opstanku. Kako da danas opstane srpski seljak?

- Žilav je to narod. Najveći udarac mu je zadat sedamdesetih i osamdesetih godina kada su ispražnjena sela. Teško će se selo oporaviti ali neće zarasti u korov. Sve više je ljudi koji uređuju svoja domaćinstva i vode računa o svojoj dedovini. Kako nam bude rasla ekonomija, verujem da će ljudi prvi slobodan dinar uložiti u očevinu ili dedovinu. I ja sam to uradio.

Sa pojavom interneta doživeli smo hiperprodukciju medija. Sajtovi, portali, blogovi, društvene mreže, potom stotine kanala na kablovskoj tv itd. Kako neka medijska kuća danas da opstane na tržištu?

- Mislim da će to samo od sebe da se „prebere.“ Da se ne lažemo, svaka vlast je osnivala „svoje“ medije, i finansirala ih da bi pravila „svoju“ istinu. Kako su oni odlazili sa vlasti i ti mediji su odlazili u istoriju. Ostaće oni izdržljivi koji taj posao rade pošteno. I oni koji se ne plaše da kažu istinu. Ja se stvarno nikada nisam plašio da objavim nešto. Samo se bojim da nešto ne slažem. Moja produkcija je dopisništvo za 6 televizija i deset ostalih elektronskih i štampanih medija. Medije nikada nisam zloupotrebio, ali upotrebio jesam. Da pomognem čoveku. Da pomognem narodu. Mediji su odličan mehanizam i kopča između vlasti i naroda. Ponosan sam na sebe u nekoliko slučajeva kada „nagazim“ neku vest. Recimo, put u mestu Devići u Ivanjici. Nisu hteli da im dostave robu pošto su rupe bile „do kolena“. Predsednik države se „namestio“ u tom kraju, a ja sam mu rekao „Predsedniče, tamo imate 3.000 ljudi koji nemaju put.“ I evo, put se radi. Gotovo je pri kraju. I to nije malo. Dužina je 8 km a vrednost radova je 22-23 miliona evra. Na to sam ponosan. Pomogao sam narodu. Rekao sam istinu, a vlast me je poslušala. A pri tom ništa nisam tražio za sebe.

Ne želim da se kitim nečim što nisam. Ja nisam novinar. Sebe nazivam narodnim reporterom. Taj posao ću raditi dok narod hoće. Kada me ne bude hteo, imam 200 dunja i 13,5 hektara zemlje i ode Gvozden u Koštuniće. Nemam problem sa tim.

Sabor violinista

Gvozden Nikolić je zaslužan za pokretanje Sabora violinista.

„Srbija je odavno znala gde stanuje harmonika, gde stanuje truba, ali violina je stalno bila po podstanar. Pre dve godine sam došao na ideju da osnujem Sabor violinista. Uzor nam je bio Sabor trubača koji ove godine slavi 60 godina postojanja. Na prvom saboru je bilo 50.000 ljudi, a svi su očekivali malo veći vašar. Ove godine sabor violinista u Pranjanima, treći po redu, je 20.,21. i 22. avgusta. Dobrodošli!“

Đorđe Simović

Zadovoljni ste sadržajem? Prijavite se za besplatan bilten!