Reklama
  • Intervju

Lavirint zvani poljoprivreda

Poljoprivrednici da koriste koliko god mogu, nove tehnologije, iako su skupe jer nemaju drugog izbora. Da oprezno ulažu u mehanizaciju. Da iskoriste svu pomoć koju mogu dobiti od države. Treba imati malo strpljenja ali se na kraju dobije novac. Da smanje površine ako treba, ali da sami finansiraju proizvodnju i povećaju, koliko god je to moguće, prinose. Da ne plaćaju zakup zemljišta više od 300 evra po hektaru. Da se ne zadužuju robno, da kupuju robu za gotovinu, makar uzeli i kredit. Da se „cenkaju i ucenjuju“. Da nemaju milosti u trgovini jer je ona nemilosrdna, kaže Uroš Davidović.

Uroš Davidović, autor i urednik emisije za poljoprivredu i selo „Bolja zemlja“, rođen je u Smederevskoj Palanci, a studije veterine na Veterinarskom fakultetu u Beogradu završio je 2006. godine bez ijedne izgubljene godine. Tri puta je proglašavan za najboljeg studenta Veterinarskog fakulteta. 2004. godine, pre završetka školovanja, počeo je sa radom kao novinar zajedno sa pokojnim Zaharijem Trnavčevićem, u emisiji „Znanje na poklon“, a potom karijeru nastavlja kao urednik i voditelj emisije „Dobra zemlja“. Od 2016. godine autor je i voditelj emisije „Bolja zemlja“. U selu Radovanje na 8 hektara porodičnog imanja, roditelji se iz hobija bave poljoprivredom, pre svega voćarskom proizvodnjom. On pomaže koliko mu obaveze dozvole.

2019-uros-davidovic

U svom radu obilazite proizvođače, ulazite u njihove domove, poznajete njihove tehnologije proizvodnje. Da li svi proizvođači ostvaruju profitabilnost i šta treba, po Vama, da urade da je poboljšaju?

Kada kažemo – proizvođači, to je dosta široko. Ono u šta sam sasvim siguran to je da je većina poljoprivrednika u Srbiji već dostigla veoma, veoma visoku produktivnost. Recimo da uz malo resursa, ti ljudi, vrlo često rade nemoguće stvari, u smislu da uspevaju da zaista proizvedu i dobiju rekordne prinose kukuruza, pšenice, soje, suncokreta ... Naravno, ne kažem da su svi poljoprivrednici u Srbiji vrhunski, da su svi genijalci, ali recimo da većina radi svoj posao sasvim dobro, a pojedini čak na svetskom nivou. Čak se ponekad i osećam, pa recimo nezgodno, kada im predlažem nešto novo, neku novu tehnologiju, jer kada sam dobro upoznao te ljude shvatio sam da puno znaju – ne možete im pričati šuplje i prazne priče, kao što im se priča na nekim televizijama – shvatiće. Verujte mi da puno pažnje ulažem u to da ne pogrešim, da nešto pogrešno ne prenesem, prvo zbog sopstvene odgovornosti, a drugo jer znam da će me „uhvatiti u neznanju“ da se malo našalim. Dakle, efikasnost proizvodnje, makar recimo poslednjih 10 godina, nije pitanje profitabilnosti. Pitanje da li je nešto profitabilno ili ne u Srbiji, se tiče drugih faktora, od koji su mnogi nažalost, van kontrole naših poljoprivrednika i oni na to nemaju nikakav uticaj.

Puno se razgovara na temu osiguranja useva. Država u poslednjih nekoliko godina daje značajne subvencije čak i preko 70%, a i dalje imamo samo 15% osiguranih površina. Zašto je to tako?

Osiguranje je danas popularno, hajde da okrivimo poljoprivrednike, oni kao ne znaju da bi trebalo da osiguraju useve? Pa, nije baš tako. S jedne strane krive su osiguravajuće kuće jer kao što kaže ona narodna „dobar glas se daleko čuje, a lošiji još dalje“ i shodno tome, svaka neisplaćena šteta, makar i bila usamljena, ili sporna šteta, odvraća poljoprivrednike od osiguranja. Bilo je recimo slučajeva da je čoveku grad potukao maline, on nije mogao da naplati osiguranje jer je agent tvrdio kako je malina prvo stradala od vetra za koji se osiguranje ne daje, a tek onda od grada. Seljak kome se to dogodilo više nikada neće ništa osigurati. Sa druge strane, priznajem delom, možda bi i poljoprivrednici više trebalo da o tome razmišljaju ali sa treće strane, ako država subvencioniše osiguranje, a subvencioniše, onda ona mora da se brine i o tome da li su isplate šteta korektne i fer, dakle i tu bi trebalo uneti neku instancu, i neku kontrolu. Mi u suštini dajemo osiguranjima ogroman državni novac, i čini mi se, dajemo im ga „tek tako“.Podeljena je krivica, ali ono što nije sporno, to je da treba osiguravati useve i zasade.

Svi znamo da se naše živinsko meso ne prodaje u zemljama EU, svinjsko takođe. Šta treba uraditi da se ta situacija promeni? Kako ocenjujete „male“, a kako „velike“ proizvođače u oblasti stočarstva?

Stvari oko prodaje živinskog i svinjskog mesa su više političke nego što se tiču struke. Ovo nije mesto da to dokazujemo, ali biće prilike. Što se tiče svinjetine, mi ne moramo da razmišljamo o tome kako da izvozimo, nama je problem ogroman uvoz svinjetine, pogotovu pojedinih partija mesa, i to je loše. Pojedinih meseci mi damo i po 4-5 miliona evra za uvoz svinjskog mesa iz Evropske unije! To je poražavajuće. Nešto nije u redu – mi smo zemlja koja je svoju „državnost“ bukvalno stvarala prodajom svinja, od koje smo kupovali barut, oružje i ratovali protiv Turske. No, sada je to istorija. Prestanak vakcinacije protiv klasične kuge svinja je dobar potez ali nedovoljan. Svinjetina je složen problem. Što se tiče piletine, baš nedavno sam posetio sjajne živinare Stanojloviće iz Glibovca, koji planiraju da proizvedu 20 miliona pilića na godišnjem nivou. Sve što oni traže je da se granice otvore, a konkurencije se ne boje. Novi pravilnik o salmoneli u živinarstvu je dobar korak. Ima dobrih koraka u stočarstvu, ali moramo da brže koračamo.

Tržište u Srbiji je neuređeno. Globalizacija svetskog tržišta utiče i na kretanja cena svih poljoprivrednih proizvoda u našoj zemlji. Kako sve ovo utiče na proizvođače i šta treba da urade da bi se minimizirao njihovuticaj?

Proizvodjači ne mogu ništa da urade. Njihov posao je da proizvode efikasno, zdravo, kvalitetno. To već rade. Kao što sam rekao stvari oko globalizacije su van ikakve kontrole poljoprivrednika. Znam da je pomalo kliše, ali to što je kliše ne znači da je netačno da „država mora da brine o tome“. Kada pogledate mapu sveta, odnos cena goriva, subvencija, cena đubriva i sličnog, mi u Srbiji, osim pameti i dobre volje, nemamo komparativnih prednosti. A gola pamet i dobra volja, nažalost u današnjem globalnom svetu, nisu dovoljne.

Pravilo poslovanja 3K: kvalitet, kvantitet i kontinuitet su osnova uspešnosti rada i na domaćem i na stranim tržištima. Da li ovo pravilo funkcioniše kod nas? Gde su problemi u primeni?

Što se tiče ratarstva mi imamo 3K, u to sam siguran. Naš kukuruz i soja su vrhunski, kao i šećerna repa, suncokret. Imamo malih, nerešenih pitanja oko kvaliteta pšenice, ali to nije do poljoprivrednika nego do otkupljivača. Za sve drugo, kooperative i zadruge su te koje bi morale da se time bave. Ideja da prepustimo poljoprivrednicima da sami prave zadruge, znam da će ovo biti kontraverzno kada kažem, je pogrešna. Moramo da vratimo „državne“ zadruge ili kooperative, nazovite ih kako god želite, ako mislimo da objedinimo male proizvođače, i tada ćemo u svim segmentima imati 3K. Mislim da to može da se uradi, izvodljivo je. Sa druge strane, budimo realni. To se neće desiti, zar ne ?

O proizvodnji voća i izvozu za Rusiju kao velikom tržištu, mnogo se priča u poslednjih par godina. Ove godine je uvedeno niz zabrana, dodatnih klauzula, ograničenja i svedoci smo slabijeg izvoza u Rusiju. Šta ako ovo tržište izgubimo? Da li smo spremni za nova tržišta?

Ne, nismo spremni za nova tržišta. Nažalost, idemo ka tome da značaj naših proizvoda na tržištu Rusije opada. I dalje smo, ali na papiru, vodeći izvoznik jabuke, ali to nije dovoljno. Sa druge strane, stvari idu i u obrnutom smeru. Ne znam da li ste primetili ali u Srbiji već sada možete da kupite biljno ulje iz Rusije? To je velika zemlja sa ogromnim resursima, trebalo bi da toga budemo svesni. U svakom slučaju, stvari se trenutno ne odigravaju dobro i većim delom to je zbog nas samih, ne zbog Rusije koja nam je dala jedinstvenu šansu. Dakle, u protekle dve godine zbog reeksporta za koji postoji sumnja da nije zaustavljen, i možda zbog interesa jednog malog broj ljudi, mi ostajemo bez veoma, veoma značajne šanse izvoza voća u Rusiju. Što se tiče tržišta Evropske unije za naše sveže voće, mogućnosti su nam ograničene. Bolje bi bilo da se fokusiramo na region. Smrznuti program, topla i hladna prerada, to je već nešto drugo.

Sledljivost u poljoprivredi je veoma važan segment uspešne proizvodnje. Koji je Vaš stav po ovom pitanju?

Moj stav je da ne treba maltretirati ljude, poljoprivrednike, osim kada baš mo ramo. Sledljivost se proteklih decenija zloupotrebljavala i to obilato da bi se „indisponirali“ manji proizvođači i da bi im se oduzeo direktan pristup tržištu. Cela priča oko HACCAP-a, ISO, GLOBAL-GAP standarda NIJE i naglašavam NIJE nastala zbog poljoprivrednika nego zbog velikih industrijskih proizvođača hrane. Po onoj narodnoj „Videla žaba da se konji kuju “... Možete da zamislite šta se sve dogodilo zbog neadekvatnog tumačenja pravila EU. Znate li kada smo imali najveći nagli pad broja raznih grla stoke? Onda kada je uvedeno obeležavanje. To vam je stvarnost. Isto to važi i za kontrolu ratarskih prskalica, registraciju i tehničke pregleda traktora. Kao što kaže narod „Zaludan pop i jariće krsti“.

Digitalizacija u poljoprivredi u svetu je veoma dobro implementirana u svim segmentima. Koliko smo mi spremni da je primenjujemo? Koliko se primenjuje?

Deo digitalizacije je sigurno sjajan. RTK mreža, 5G mreža, i to su delovi digitalizacije koji dobro rade i koji su značajni kao što je i značajna primena precizne setve, žetve, prskanja useva. Mi malo kaskamo za svetom u primeni novih tehnologija. Recimo da li ste znali da je cela Francuska pokrivena WiFi signalom upravo zbog poljoprivrede i primene digitalizacije? Postoji mreža predajnika koji su postavljani u radijusu na, čini mi se 17 km ili tako nešto. Možda grešim. Dakle mi malo kaskamo, ali te tehnologije prodiru. Za najveći broj poljoprivrednika još uvek su nedostupne zbog cene, ali vremenom će valjda i cene padati.

Kako bi ste uporedili poljoprivredu Srbije, u odnosu na naše prve komšije, zemlje u regionu? Koje najveće izazove vidite u narednih nekoliko godina koji su ispred poljoprivrednih proizvođača i same države?

Svaka zemlja u regionu ima svojih problema. Na primer Hrvatska, Rumunija i Bugarska imaju problem nedostatka ljudi, radne snage i poljoprivrednika. Makedonija ima političku nestabilnost, Crna Gora problem manjka obradive zemlje i stanovnika. Bosna ima dobar potencijal ako se otarasi politike. Izazovi postoje. Država mora poljoprivrednicima da olakša posao. Načina ima. Naravno da nije lako, naravno da bi i država morala da se odrekne prihoda od poljoprivrede, što nije ideja koja bi se dopala nijednom establišmentu, ali ako želimo da se prilagodimo novom dobu, moramo. Ideja da Srbija živi od poljoprivrede nije dobra. Sve poljoprivredne zemlje su siromašne. Prosto, svet tako funkcioniše. Dakle država ne treba da uzima, i u stvari trebalo bi da bude zadovoljna kao i celo društvo, ako može da bude „na nuli“ što se tiče poljoprivrede - zaradu može da zaboravi. Najveći izazov je taj, što u Srbiji još uvek poljoprivreda ima socijalnu komponentu i tako mora i da ostane, a to moramo da imamo u vidu. Zemlja je beskorisna ako je niko ne naseljava. Jedan od velikih izazova za ulogu države je i – država – na žalost zakoni dozvoljavaju čudne stvari. Berzansko poslovanja, otkup poljoprivrednih proizvoda, mnoga druga pitanja moraju da se urede. Zašto svake godine snimam slučajeve gde su poljoprivrednici prevareni i nije im plaćena roba ? Likvidnost i pravna sigurnost su problem.

Kako Vi vidite poljoprivredu Srbije? Šta biste preporučili poljoprivrednim proizvođačima za naredni proizvodni ciklus, obzirom da je setva uljane repice završena, a setva strnina u toku?

Znate, u nedelji dana snimao sam veoma različite kadrove, sa jedne strane kadrove sa novim, ogromnim kombajnima sa izvesnom autonomijom na polju, i sa druge strane ljude koji oru konjima. Naša poljoprivreda je veoma raznolika, tako da je teško odgovoriti na to pitanje i dati jednu preporuku, ali preporučio bih poljoprivrednim proizvođačima nekoliko stvari. Da koriste koliko god mogu, nove tehnologije, iako su skupe jer nemaju drugog izbora. Da oprezno ulažu u mehanizaciju. Da iskoriste svu pomoć koju mogu dobiti od države. Treba imati malo strpljenja ali se na kraju dobije novac. Da smanje površine ako treba, ali da sami finansiraju proizvodnju i povećaju, koliko god je to moguće, prinose. Da ne plaćaju zakup zemljišta više od 300 evra po hektaru. Da se ne zadužuju robno, da kupuju robu za gotovinu, makar uzeli i kredit. Da se „cenkaju i ucenjuju“. Da nemaju milosti u trgovini jer je ona nemilosrdna. Da dobro paze kome daju svoju robu, jer je likvidnost preduzeća ozbiljan problem. Da čuvaju „živce“. Da uvek budu spremni da odbrane svoja prava. Da za glupost kažu da je glupost. Pozovite me.

Natalija Kurjak

Zadovoljni ste sadržajem? Prijavite se za besplatan bilten!