Tranzicija i ekonomsko razvlašćivanje
- Profesore Ševarliću, u Srbiji se položaj radnika i poljoprivrednih proizvođača sve više degradira i omalovažava. Koliko smo, po vašem mišljenju, svesni značaja koji oni imaju za svakodnevno funkcionisanje našeg društva?
To je, na žalost ljudskog društva, karakteristično za sve zemlje, a posebno izraženo u današnjoj epohi globalizacije proizvodnje i liberalizacije trgovine. U Srbiji je položaj radnika i poljoprivrednika dodatno posebno pogoršan praktično dvodecenijskim ekonomskim sankcijama tzv. međunarodne zajednice, raspadom jedinstvene države i tržišta sa preko 22 miliona potrošača. Radnici su posebno ekonomski razvlašćeni tokom tzv. tranzicionih promena koje su se svele isključivo na privatizaciju putem rasprodaje od strane tranzicione političke elite svega što je stvarano generacijama pre toga, čak i prirodnih resursa.
O razmerama ekonomske devastacije srpske poljoprivrede ukazuje i činjenica da je za proteklih osam godina u samo 253 privatizovana poljoprivredna preduzeća otpušteno preko 65.000 radnika, a 43 ugovora o njihovoj kupoprodaji su već raskinuta. "Savesni kupci" kojima je Agencija za privatizaciju prodala ta bivša društvena poljoprivredna preduzeća su bez ikakvih ekonomskih i pravnih posledica očerupali sve što se moglo unovčiti od zatečene imovine, stvorili ogromne gubitke koje treba celokupna društvena zajednica da u narednom periodu podmiri - čak i otpušteni i ojađeni radnici iz tih preduzeća?!
Kupovina socijalnog mira i predizbornih poena
- A da li se novac od rasprodaje privrednih subjekata ili od zaduživanja upotrebio na razvoj privrede i poljoprivredne proizvodnje ili pak isključivo na kupovinu socijalnog mira i finansiranje političkih stranaka?
Svaka vlast u svakoj zemlji ponaša se tako da što duže ostane u foteljama. To je posebno karakteristično za labave koalicione vlade, a one su naša stvarnost u celokupnom tranzicionom periodu. U takvim vladama nivo grabeži na nacionalnu štetu meri se prema apetitima najmanjeg koalicionog partnera za obezbeđenje natpolovične većine u parlamentu.
O tome kako se naša država ponašala prema poljoprivredi i selu najrečitije ukazuju rezultati istraživanja UNDP iz marta 2010. godine: ispod linije gladi je 38,7 odsto ruralnog stanovništva i čak 53,4 odsto poljoprivrednika u Srbiji – verovali ili ne?! U našoj novijoj istoriji nikada nije bio ovako bedan položaj seoskog življa i naročito poljoprivrednika.
Najpre treba ukazati da je proces privatizacije bio samo prividno transparentan. Kada sam na sastanku sa tadašnjim direktorom Agencije a sadašnjim predsednikom Vlade Srbije i njegovim pomoćnicima za pravne poslove i informatiku tražio na uvid po jedan primerak ugovora o prodaji bilo kojeg društvenog preduzeća koja su gazdovala prirodnim resursima (poljoprivreda, mineralne vode, rudno bogastvo) - rečeno mi je da oni to ne mogu da mi daju na uvid. A na osnovu čega ćemo mi istraživati šta je i kako privatizovano i kakve su (ne)pogodnosti za kupca i državu sadržane u tim ugovorima? Zašto se nezavisnoj multidisciplinarnoj grupi istraživača ne dozvoli da istraži uzroke poništavanja ugovora o privatizaciji i posledice koje su ostale u 43 devastirana poljoprivredna preduzeća u Srbiji? Verujem da je ta šteta veća od ukupnih godišnjih subvencija koje se poljoprivrednicima daju iz agrarnog budžeta Srbije.
A o tome koliko i gde je otišlo para od celokupne tzv. društvene imovine u procesu privatizacije vrlo malo ljudi u Srbiji možda raspolaže sa kompletnim i validnim podacima.
Jedino je izvesno da su ta relativno "mala sredstva" uglavnom utrošena za kupovinu socijalnog mira i raznorazne predizborne start-up programe (za frizere koji će da "šišaju seljake kad nagrnu u gradove" i vulkanizere koji će da "krpe rupe u stomaku gladnih penzionera i nezaposlenih u gradovima") o čijim ekonomskim efektima još nigde nisam pronašao nikakve analize nezavisnih eksperata.
Nigde u svetu radnici i seljaci nisu uzrok destabilizacije
- Koliko Univerzitet čini da se očuva društvo od razarajućih neoliberalnih procesa? Postoji li kod nas inteligencija koja razmišlja o sudbini društva pa i poljoprivrede kao jedne od najbitnijih privrednih delatnosti?
Opšte je poznato da nigde u svetu radnici i seljaci nisu uzrok ekonomske, socijalne i političke destabilizacije države. Kao što je to u svom amanetu srpskom narodu poručio Dr Arčibald Rajs, za stanje u državi jedino su odgovorne dve grupe sa elitističkim ambicijama: političari i intelektualci. Dakle krizu u svakoj državi, pa sledstveno tome i u Srbiji, uzrokuju nesposobni i korumpirani političari, sa jedne strane, i kvazi intelektualci, sa druge strane. A kriza u jednom društvu posebno kulminira kada se na mestu (nesposobnog) političara nađe kvazi intelektualac.
Univerzitet je politički marginalizovan još od "lipanjskih gibanja '68-me" u SFR Jugoslaviji, a definitivno posle sučeljavanja stavova generacije sadašnjih političara a tadašnjih studentskih lidera sa Slobodanom Miloševićem. Čak je i Srpska akademija nauka i umetnosti, naročito posle afere "memorandum", izopštena iz bilo kakvih javnih rasprava o budućem razvoju Srbije i sudbini naroda.
Dobar deo današnjih političara a tadašnjih studentskih lidera morao bi se upitati zašto su mladi navodno apolitični i zašto je najveći deo univerzitetskih profesora apatičan - ne samo u političkim aktivnostima, već i u građanskim i društvenim aktivnostima? Mislim da je u pitanju izrazita nedodirljivost odnosno poslušničko idolopoklonstvo liderima političkih partija i od strane njihovih najbližih partijskih saradnika. Na to ukazuju i sva dosadašnja mnogobrojna "odcepljivanja" njihovih pojedinih nezadovoljnih saradnika sa izraženijim političkim ambicijama, koji u svojim novoformiranim "kombi partijama" takođe eliminišu svaki vid argumentovane i javne kritike lidera ili pojedinih partijskih stavova.
Prvi antiseljački saziv narodne skupštine
- Koliki je uticaj poljoprivrednih proizvođača na politički život u Srbiji i na odluke koje se donose, pre svega na one odluke koje se tiču njih samih?
Praktično nikad manji. Ovo je u 150 godina dugoj istoriji srpskog parlamentarizma prvi antiseljački saziv Narodne Skupštine, jer među 250 "narodnih" predstavnika nema nijednog poljoprivrednika. A da su poljoprivrednici sami glasali samo za kandidate iz svojih redova imali bi 27 poslaničkih mesta! I bili bi stalno u svim koalicionim vladama. Zamislite šta bi javnost Srbije sve saznala kada bi posredstvom RTS 27 poslanika poljoprivrednika na svakom skupštinskom zasedanju govorilo samo po 10 minuta. To je 65.000 sekundi plaćenog termina na prvom programu RTS za iznošenje prave slike stanja i problema o 85% teritorije na kojoj živi 53% stanovništva i gde se stvara 41% BDP Srbije – što je uglavnom van videokruga naših političara.
Jedini izuzetak su pojedina udruženja poljoprivrednika, sa manjom ili većom zavisnošću od pojedinih političkih partija, koja s vremena na vreme "dignu glas" - koji se uglavnom brzo stiša ili "kupovinom njihovih lidera" ili "jurišom žandarmerije" da bi se raskrčili blokirani putevi.
Čak su i zemljoradničke zadruge - "drugu kuću seljaka" – uglavnom preuzeli direktori sa zaposlenim činovnicima, traktoristima i magacionerima, koji su uz minorne članske udele naprasno postali odlučujuća većina u zadružnim skupštinama i tako od zadruga napravili svoja "činovničko-radnička preduzeća" i raubuju imovinu koju su stvarale generacije zadrugara.
Organizovati ekonomska udruženja i pokrete
- Prema Vašem mišljenju, šta je potrebno da bi se unapredilo organizovanje poljoprivrednika kako bi oni postali politički subjekt čije bi stavove država morala da poštuje? Na primer, brazilski pokret tzv. ''Bezemljaša'' jedan je od najvećih socijalnih pokreta u Latinskoj Americi sa više od milion i po članova. Kakve su u Srbiji perspektive za organizovanje pokreta koji bi se zalagao za poboljšanje socijalnog položaja ljudi koji žive od poljoprivrede?
Svi dosadašnji pokušaji organizovanja poljoprivrednika kao političke stranke bili su u funkciji ostvarivanja ambicija njihovih čelnika, a ne rešavanja nagomilanih i urgentnih problema poljoprivrede i sela. Zbog "imidža" njihovih lidera ni država nije bila prinuđena da se ozbiljnije pozabavi rešavanjem tih problema. Političari seljacima posvećuju pažnu samo u predizbornim kampanjama, čak i tada samo marketinški i minorno, dajući uglavnom (neodgovorno) olaka lažna obećanja. Zamislimo kako bi bilo da stanovnici svakog sela, svakom političaru kada dođe u predizbornu kampanju poture papir da potpiše šta je sve i svakom obećao? A da posle izbora, u slučaju pobede te političke partije ili njenog učešća u koalicionoj vladi, zahtevaju da ispuni obećanja ili da ga prinude da podnese ostavku zbog lažnih obećanja! Dok se to ne desi, svako će svakog legalno i bez odgovornosti da laže!
Da li je neko izračunao koliko se godišnje ulaže za sveukupne infrastrukturne potrebe (puteve, vodovod, telefone, gasifikaciju, kanalizaciju i još uvek i u elektrifikaciju!) u 4.539 sela i varošica u centralnoj Srbiji i Vojvodini, na jednoj strani, a koliko, na drugoj strani, samo za kante za smeće, rekonstrukciju trotoara i održavanje parkova i drvoreda u svega 5 gradova (Beograd, Novi Sad, Subotica, Kragujevac i Niš)?
A što se tiče brazilskog i drugih seljačkih pokreta u svetu, njihov pelcer teško će se nakalemiti na srpskog seljaka.
Zbog toga, poljoprivrednike treba usmeravati ka organizovanju ekonomskih udruženja i pokreta, i to ne samo na dobrobit proizvođača već i potrošača – kako bi "od njive do trpeze" smanjili broj posrednika i troškove sa kojima se oni ugrađuju u maloprodajnu cenu hrane.
Nužna preorijentacija ka razvoju realnog sektora
Koliko država ulaže u poljoprivredu?
Na ovogodišnjem Kopaonik Biznis Forumu, gde su organizatori prvi put pozvali i nekog od agrarnih ekonomista, postavio sam dva pitanja na koja nisam dobio nikakav odgovor i pored prisustva predsednika i većine članova Vlade Srbije:
- Kojim naučnim metodom je utvrđeno da poljoprivredi sleduje omalovažavajućih 2,2 odsto državnog budžeta iako ona stvara oko 13 odsto BDP, socijalno obezbeđuje oko 12 odsto ukupnog stanovništva i učestvuje sa 25% u ukupnom izvozu privrede Srbije – ostvarujući čak i suficit od preko 600 miliona US $?
- Koliko je i za koje namene poljoprivredi Srbije, koja prema napred navedenim pokazateljima ima veoma veliki ekonomski, socijalni i demografski značaj, dodeljeno sredstava iz Nacionalnog investicionog programa?
Meni je odsustvo odgovora zvaničnika Vlade Srbije i tada bilo razumljivo, ali ne shvatam da je Vladi Srbije trebalo čak pola godine da primi na znanje nužnost (pre)orijentacije ka razvoju realnog sektora – gde se poljoprivreda i prehrambena industrija svrstavaju među prioritete privrednog razvoja.
Kako se država ponaša prema poljoprivredi može se videti iz "dva sistema u jednoj državi": Fond za razvoj AP Vojvodine odobrava kredite pod povoljnijim uslovima i za poljoprivrednu proizvodnju a u republičkom Fondu istog naziva to se ne čini. Zašto?
Jedini spas za srpske poljoprivrednike jeste udruživanje
- Jednom prilikom ste rekli da se u vremenu ekonomske krize otkrivaju prednosti zadruga i njihovi potencijali... Kako se Srbija odnosi prema zadrugarstvu?
Zadruge, prvo porodične ili kućne, a zatim i kreditne, pa zemljoradničke (opšte i specijalizovane), potrošačke, zanatske, ... čak i zdravstvene duboko su ukorenjene u biće srpskog naroda. Zato je i razumljivo da je Glavni savez srpskih zemljoradničkih zadruga bio jedan od 12 osnivača Međunarodnog zadružnog saveza u Londonu (1895), a njegov rodonačelnik profesor Mihailo Avramović dugogodišnji član rukovodstva te najstarije i najbrojnije međunarodne organizacije proizvođača. Ona danas broji preko 800 milona zadrugara i zapošljava oko 100 miliona ljudi – čime se ni približno ne može pohvaliti nijedna druga međunarodna organizacija niti multinacionalna kompanija.
Duboko sam uveren da se ekonomski, socijalni pa i kulturni položaj poljoprivrednika ne može značajnije popraviti samo subvencijama po obrađenom hektaru i grlu stoke. Jedini spas za srpske poljoprivrednike jeste udruživanje i ekonomsko jačanje formiranjem zadružnih preduzeća i zadružne trgovine. Dobar primer za takav model su specijalizovane zadruge povrtara - "Zelena bašta" u Saraorcima, voćara - "Voćko" u Tavankutu, stočara - "Agronor" u Gornjem Milanovcu, …
A od zadružnih modela iz drugih država posebno preporučujem Srbiji još dugo nedostižni nacionalni "Migros" iz Švajcarske (1,5 miliona članova) ili internacionalnu "Danish Crown" iz Danske (okuplja 15.000 farmera i zapošljava 25.000 radnika, u svojim klanicama godišnje zakolje 20 miliona tovnih svinja i 600.000 tovnih junadi, izvozi 92 odsto ukupnog izvoza svinjskog mesa iz Danske na četiri kontinenta, …).
Inaguracijom tzv. modela farmerizacije koji favorizuje u našim uslovima mali broj srednjih seljačkih gazdinstva (sa 30 i više hektara) da postanu što krupnija (a danas ih imamo i sa preko 2.000 ha, ne računajući nove vlasnike privatizovanih poljoprivredih preduzeća), najviše su marginalizovani sitni poljoprivrednici i zemljoradničke zadruge.
Deo imovine zemljoradničkih zadruga (po podmirenju obaveza poveriocima – ako se poverioci uopšte i prijave da plate takse za potraživanje dugova čija je naplata neizvesna!?) će se i sada podržaviti po završetku tzv. ubrzanog stečaja koji se sprovodi u oko 800 zadruga u Srbiji, što je suprotno važećem Zakonu o zadrugama po kome se ostatak imovine likvidiranih zadruga poverava teritorijalno nadležnim zadružnim savezima za razvoj novih zadruga na njihovom poslovnom području.
Lobiranje i genetski modifikovana hrana
- Koliki je uticaj lobiranja multinacionalnih korporacija na degradirajuće procese u oblasti poljoprivrede, na primer omogućavanje uvoza genetski modifikovanog semena, i sl.
Ekonomska moć i politički uticaj multinacionalnih kompanija poput "Monsanta" i drugih proizvođača GM semena i totalnih herbicida je ogromna, čak i u zemljama većim i bogatijim i sa manjom korupcijom nego u Srbiji.
Smatram da su sva dosadašnja rukovodstva u ministarstvu poljoprivrede od 2000-te do danas (a ministri su samo "izvršioci" politike vlade) odgovorni za nedoslednost u sprovođenju zakonske zabrane proizvodnje i prometa GM proizvoda u Srbiji, počev od prihvatanja američke "donacije" od 50.000 tona GM soje za stočnu hranu, preko nesprečavanja švercovanog semena GM soje iz Rumunije i BiH, do neuništavanja otkrivenih zasada GM soje i njenog navodnog skladištenja na posebnim mestima ali sa javnosti nepoznatom krajnjom namenom takve soje.
Prema već dvogodišnjim najavama, za očekivati je da ćemo uskoro "po hitnom postupku", sa obrazloženjem da je to "ustupak" koji moramo da učinimo zbog prijema u Svetsku trgovinsku organizaciju, doneti izmene i dopune zakona koje će dozvoliti legalno gajenje GM u komercijalne svrhe i u Srbiji.
I pored činjenice da se u Srbiji (i)legalno gaji GM soja, protivnik sam da se promeni zakon iz te oblasti i dozvoli gajenje GM useva. Smatram da da Srbija treba da ostane područje gde je zabranjeno gajenje GM useva iz dva razloga:
- još uvek nisu poznate sve potencijalno štetne prehrambene, zdravstvene i ekološke posledice primene GM useva u proizvodnji hrane, a o globalnoj zavisnosti stotina miliona poljoprivrednika i ekonomskog monopola multinacionalnih kompanija koje proizvode GM seme i totalne herbicide suvišno je i govoriti;
- zabranom gajenja GM useva i orijentacijom na organsku i integralno kontrolisanu poljoprivredu naši proizvodi bi stekli prepoznatljiv i ekonomski višestruko isplativiji ugled zdravstveno bezbednije hrane koju priželjkuju platežno sposobniji potrošači iz EU, SAD, Japana...
Organska poljoprivreda – zdravstveno bezbednija i ekološki poželjnija
-Kakve su perspektive razvoja organske poljoprivrede u Srbiji? Da li je ona neophodna da bi se očuvala prirodna bogatstva i kvalitet zemljišta? Da li smo suviše siromašni za takvu hranu i da li je ona zdravija od one proizvedene uz upotrebu pesticida i mineralnog đubriva?
Organska poljoprivreda je "rešenje" koje na oko 35 miliona hektara sertifikovanih površina realizuje misleći manji deo proizvođača i platežno sposobniji deo potrošača hrane. Nesporno, to je zdravstveno bezbednija, ali i ekološki poželjniji model poljoprivredne proizvodnje – u odnosu na konvencionalnu i posebno na proizvodnju baziranu na genetski modifikovanim organizmima.
Mi danas već izvozimo po višestruko većim cenama organski gajene maline i drugo voće i povrće ne samo u EU, već i u Japan i u SAD.
Neodgovarajuće podsticajne mere agrarne politike
- Zašto propadaju stočarstvo i voćarstvo za razliku od ratarstva koje beleži suficit od izvoza?
Poznati zagrebački sociolog srpskog porekla, prof. dr Svetozar Livada, na jednom od skupova o razvoju poljoprivrede i sela je rekao: "Umre starica, nesta kravica!" Time je ukazao na demografske probleme koji uzrokuju smanjenje tradicionalne stočarske proizvodnje.
Drugi problem u razvoju stočarstva je svakodnevna danonoćna vezanost poljoprivrednika za stočarsku proizvodnju, dok se u proizvodnji žita ili industrijskih kultura svi radni procesi od predsetvene pripreme, preko setve i prehrane, do žetve mogu završiti za desetak radnih dana. I tu je suština ekonomskih problema sitnih poljoprivrednih gazdinstava koji nemaju velike površine i odgovarajuću ekonomiju obima.
Treći problem je dužina reprodukcionog ciklusa i povraćaj uloženog kapitala u stočarsku proizvodnju, što uz česta i velika kolebanja cena tzv. "žive vage" uzrokuju povremene velike gubitke poljoprivrednicima koji se bave stočarstvom.
Možda su najveći problem neodgovarajuće podsticajne mere agrarne politike u sektoru stočarstva, zatim isključenost velikih farmi sa privatizovanih poljoprivrednih kombinata iz sistema subvencija, nelojalna konkurencija uvoznika mesa iz zemalja u kojima je rok njegovog držanja u robnim rezervama čak i dva puta kraći nego kod nas, …
Gratis imovina
- Recite nam nešto više o prodaji Poljoprivrednog kombinata "Sombor"
I pored totalne neodgovornosti za petinu neuspešnih privatizacija poljoprivrednih preduzeća, moćnici iz "senke" Agencije za privatizaciju čak i danas (27.04.2010) "uspešno su u petom pokušaju" prodali (ili: poklonili?) Poljoprivredni kombinat "Sombor" za "čak" 4,4 miliona dinara, što je "samo" 71,14 puta manje od početne cene u prvoj ponudi te iste državne agencije (313 miliona dinara). Tako je jedna zagrebačka firma postala legitimni vlasnik, pored celokupne imovine u Somboru, i "nekoliko hiljada kvadratnih metara poslovnog prostora u Petrovaradinu, Nišu i Kragujevcu"!? Ako je PIK "Sombor" raspolagao samo sa 2.000 metara kvadratnih, to znači da je poslovni prostor u Petrovaradinu, Nišu i Kragujevcu, kao i u centru Sombora prodat "čak za čitavih" 22 evra po metru kvadratnom – a svu ostalu imovinu tog preduzeća kupac je dobio gratis.
Raspoloživi prirodni resursi povoljni za proizvodnju hrane
-Koliko je poljoprivreda važna za budućnost Srbije?
Poljoprivreda je egzistencijalno značajna delatnost za sve države i sve generacije poljoprivrednika i članove njihovih domaćinstava, ali i ukupnog stanovništva kao potrošača, a za Srbiju posebno zbog relativno velikih (po stanovniku i po poljoprivredniku) i za proizvodnju hrane povoljnih raspoloživih prirodnih resursa (zemljište, voda, klima) i neadekvatno iskorišćenih izvoznih mogućnosti na svetsko tržište hrane – posebno prehrambenih (šunka u limenci, kačkavalj, polugotova i gotova jela, liofilizovano voće, komercijalna pakovanja svežeg voća i povrća sa sertifikatom "Organic Food"...) i drugih proizvoda agrarnog porekla koji pripadaju grupi roba tzv. "viših faza prerade" (npr. eterična ulja).
Biografija
Profesor dr Miladin Ševarlić jedan je od retkih profesora na četiri državna i jednom privatnom poljoprivrednom fakultetu koji promišlja i javno nastupa sa svojim argumentovanim stavovima o budućem razvoju poljoprivrede i sudbini sela u Srbiji, prekoračujući konvencionalnu profesorsku posvećenost isključivo svojoj predmetnoj "parceli". Rođen je 1949. godine u Čačku a detinjstvo i osmogodišnje školovanje proveo u selu Preljina koje je izgradnjom ibarske magistrale, kako kaže profesor Ševarlić, postalo značajna saobraćajna raskrsnica i jedino selo iz Srbije čiji se naziv nalazi na svim auto-kartama Evrope.
Tokom osmogodišnjeg školovanja i kasnije u čuvenoj čačanskoj Gimnaziji "Filip Filipović", zbog siromaštva svojih roditelja, radio je za vreme školskih raspusta u tadašnjem "Hidroproduktu" (brao boraniju, papriku, plavi patlidžan, a kao malo stariji raznosio i montirao alumunijumske cevi za navodnjavanje useva) i obezbeđivao sebi novac za odeću, obuću i knjige za narednu školsku godinu. Za razliku od malog imanja svojih roditelja, na posedu "Hidroprodukta" shvatio je značaj velikih uređenih parcela, prednosti sistema za navodnjavanje i orijentaciju na tržišno profitabilnije povrtarske kulture. Ta iskustva su ga opredelila i za kasnije studije na praktično novootvorenom Agroekonomskom odseku Poljoprivrednog fakulteta u Beogradu. Pred kraj studija imenovan je od strane Gradskog komiteta Saveza omladine Beograda najpre za vršioca dužnosti, a zatim na konkursu i izabran za rukovodioca Omladinske zadruge "Beograd". To iskustvo mu je kasnije mnogo značilo i za usmerenje u oblast poljoprivrednog zadrugarstva – danas je jedini aktivni univerzitetski profesor za tu neopravdano zapostavljenu univerzitetsku disciplinu u još uvek relativno agrarnoj Srbiji i jedan od svega dvojice predmetnih nastavnika u državama nastalim na teritoriji bivše SFRJ.
Posle dvogodišnjeg rukovođenja tada i danas najvećom omladinskom zadrugom na Balkanu (oko 25.000 omladinaca i studenata koji svojim povremenim i privremenim radom stiču prve zarade i dragoceno radno i životno iskustvo), kao student sa izuzetno visokim prosekom i po tom osnovu dobitnik tada vrlo prestižne stipendije Univerziteta u Beogradu (bila je dvostruko veća od radničke plate njegovog oca), izabran je 1975. godine za asistenta-pripravnika na Katedri ekonomike poljoprivrede i tržišta Poljoprivrednog fakulteta u Beogradu, gde je odbranio magistarski rad i doktorsku disertaciju iz oblasti agroekonomije i prošao izbore u sva zvanja do redovnog profesora univerziteta (2001) i šefa te iste katedre. Predsednik je Društva agrarnih ekonomista Srbije i predsednik Saveza poljoprivrednih inženjera i tehničara Srbije. Autor je većeg broja naučnih radova i istraživač na brojnim nacionalnim i međunarodnim projektima.