
Lozica je dobro poznata i veoma omiljena sobna biljka, koja ukrašava mnoge police i viseće korpice na balkonima i terasama. Ova otporna biljka skromna je u svojim zahtevima, zadovoljava se skoro svakim mestom u stanu gde ima dovoljno svetlosti. Grančice joj izrastu do 2 metra u dužinu. Ima ih nekoliko vrsta: sa sitnijim i krupnijim kopljastim lišćem koje može biti različitih boja: zeleno i belo prugasto, smeđe i crvenkasto-modro, a sa naličja ljubičasto i tamno-crveno, a ima i vrsta sa maljavim srebrnasto-prugastim šarama. Neke vrste imaju bele, a neke plave cvetiće. Mada se lozica zadovoljava i sa nešto slabije osvetljenim mestom u sobi, ipak, vrste sa obojenim i prugastim lišćem treba smestiti gde ima dovoljno svetla, jer inače u hladovini gube boju i postaju zelene.
Razmnožava se veoma lako reznicama preko celog leta. Reznice se uzimaju od starih lozica koje se zasade u većem broju (10 do 12 komada) u jednu saksiju veličine gornjeg otvora 12x12 cm, napunjenu kompostom ili klijališnom zemljom izmešanom peskom. Mlade biljke zahtevaju mnogo svetla, zato se najbolje razvijaju u sobi na prozoru. Leti vole mnogo zalivanja i prihranjivanja redovno svakih 10 dana sa kompletnim veštačkim đubrivom u komenema kreča. Zaliva se kišnicom ili mekom vodom. Zimi je možemo držati u sobi na temperaturi 12°C, i tada se zaliva veoma malo i oprezno.
Najpoznatije vrste su: T. virdis sa zelenim lišćem, T. hippophea sa crvenkastim lišćem, T. zebrina sa zelenkasto-belim lišćem i T. Var. multicolor sa veoma lepim šarenim lišćem.