Šumadija je u Novom Sadu – održava se drugi Salon šumadijskih vina u hotelu „Šeraton“, a sa nama je Rade Živanović, predsednik Udruženja vinara Šumadije. Velika je stvar to što je novosadska vinska publika, koja je sve brojnija, zahtevnija i koja se pri tome drži one poznate izreke „Pij malo, pij dobro“, sa radošću je dočekala da se šumadijski vinari po drugi put okupe na ovoj prestižnoj manifestaciji u Novom Sadu. Na prvu loptu, kakvi su Vaši utisci?
Rade Živanović: Hvala Vam što ste ovde. Na prvu loptu – gledam na sat, trenutno je deset do pet, a sala hotela „Šeraton“ je skoro ispunjena, tako da su utisci zasad izuzetno pozitivni. Vidim da je interesovanje veliko i prijatno smo iznenađeni odzivom ljudi koji su došli. I prvi put je bilo jako lepo, ali već sada vidim da smo danas premašili prošlogodišnji broj posetilaca.
Kada se pomene Šumadija, ljudi u celoj Srbiji, verujem, imaju jaku emociju. Neko Šumadiju vidi kao prestonicu nekadašnje monarhističke Srbije i Oplenac, drugi kao modernu prestonicu kneževine Srbije - Kragujevac, a treći opet kroz pesmu: „Šumadijo, Šumadijo, ko bi tebe ostavio“. Da krenemo, u vinskom smislu, ispočetka – predstavite nam iz kojih se sve vinogorja sastoji vinarska Šumadija?
Rade Živanović: Znate kako, lepo ste to rekli, svako Šumadiju doživljava na svoj način. Za nas vinare, vinska Šumadija je sastavljena iz četiri vinogorja – manja vinogradarska područja sa specifičnom klimom i zemljištem: Krnjevačkog, Oplenačkog, Kragujevačkog i Račanskog. To su četiri vinogorja koja postoje jako dugo. Da ne pričamo sada o svakom ponaosob, ali svakako su Krnjevačko i Oplenačko najpoznatija. Inače, Udruženje vinara Šumadije je osnovano 2013. godine. Tada je bilo 13 osnivača, a sada imamo skoro 60 članova – od toga je 37 vinarija, a ostalo su vinogradari. Šumadija je u poslednjih desetak godina doživela pravi procvat što se tiče vinarstva. Imamo veliki broj vinarija, a pored toga – mislim da će to i Novosađanima biti interesantno, pa ih ovom prilikom i pozivamo u goste – jako smo se razvili i turistički. Danas imate sela poput Lipovca kod Topole, koje u jednom malom mestu ima čak devet vinarija. Kada je reč o vinskom turizmu, prilično smo napredovali i zaista imamo šta da ponudimo i pokažemo.
Vinarstvo i vinogradarstvo često poredim sa skokom s motkom – kada se postižu rekordi, pa se lestvica podiže centimetar po centimetar, onako kako je to radio čuveni Sergej Bupka. Gde ste bili 2013. godine, a gde ste danas? U kojim ste sve segmentima podizali tu lestvicu?
Rade Živanović: Udruženje vinara Šumadije i sama Šumadija imaju tu sreću da poseduju Kraljevsku vinariju na Oplencu, koja postoji skoro 100 godina i uskoro će slaviti vek postojanja. Takođe, imamo najstarije vinarije novog, modernog vinskog doba Srbije, a to su vinarije „Radovanović“ i „Aleksandrović“. Zato smo i 2013. godine, kada je osnovano udruženje, imali jako dobru polaznu tačku. Zahvaljujući najpre Boži Aleksandroviću i Miji Radovanoviću, ali i ostalima koji su tada bili tu, na tom talasu su ljudi nastavili da dolaze. Veliki broj njih je došao u Šumadiju, kupio zemljište i podigao vinarije iako ranije nisu bili vezani za ovaj kraj – jednostavno im se Šumadija svidela. Tako smo za desetak godina dobili mnogo novih vinarija. Neke su bile porodične, jer su ljudi tu živeli i oduvek sadili vinograde, dok su drugi došli sa strane, zaljubili se u ovaj kraj, posadili lozu i sagradili podrume. Zahvaljujući toj bogatoj istoriji, kao i Miji i Boži koji su prvi krenuli i najpoznatiji su u Šumadiji, danas imamo ovaj procvat vinarstva i vinogradarstva. Ipak, kada se sve sagleda, da bismo postali zaista ozbiljna evropska vinska regija, treba nam još i vinarija i vinograda – rekao bih da smo trenutno negde na pola puta.
Kada sam govorio o tom podizanju lestvice, sećam se vinskih događaja odmah posle 2000. godine – tada se moglo naći oksidiranih vina, odnosno vina koja su izgubila svežinu u dodiru sa vazduhom, ili su bila presumporisana. Kada pričamo o velikom iskoraku koji je napravljen poslednjih godina – od boljeg izbora loznih podloga i klonova preko smanjenja prinosa po čokotu radi vrhunskog kvaliteta, pa do ulaganja u savremenu tehnologiju, marketing, bocu, čep i dizajn etikete – koje segmente kod šumadijskih vinara treba posebno istaći i pohvaliti iz celog tog niza?
Rade Živanović: Mislim da su to pre svega vinogradi i sama vina. Imali smo sreću da su u udruženju od samog početka bili ljudi koji su nesebično pomagali kolegama. Pored kapitala koji je u vinarstvo ušao iz drugih privrednih grana i biznisa, u velikoj meri se oslanjalo na znanje i iskustvo ljudi koji su dugo u ovom poslu. Kao što ste i sami primetili, danas ovde imamo 23 vinarije – nekada je na manifestacijama bilo svakakvih vina, a sada su sva vina ispravna, precizna i tačna, bar ja tako mislim. U tom delu smo otišli najdalje: rad u vinogradu, a zatim i u podrumu, odnosno sam kvalitet vina. Ono što nam još malo nedostaje jeste snažniji marketing koji bi nas dodatno podigao, i verujem da to treba da bude naš sledеći korak.
Naš narod ima izreku: „U dobru je lako dobar biti, na muci se poznaju junaci.“ Sledeća dva pitanja odnose se na dva velika izazova. Prvi je to što se širom Evrope govori o manjku mladih ljudi koji žele da rade u proizvodnji hrane i u vinogradarstvu, jer, kako kažu, „vinograd traži slugu, a ne gospodara“. Kakva je situacija u Šumadiji i kako pokušavate da prevaziđete taj problem?
Rade Živanović: Mi se još uvek nismo ozbiljno susreli sa tim problemom. Evropa se polako suočava sa tim, a mi verovatno i u tome malo kasnimo, tako da zasad nemamo većih poteškoća, mada ćemo videti kako će biti sa radnom snagom u vinogradima u narednom periodu. Razgovarao sam sa kolegama iz regiona, iz Hrvatske i Severne Makedonije – tamo je dosta vinarija okrenuto mašinskoj obradi i mehanizaciji, dok je kod nas naglasak i dalje na ručnom radu. Zapravo, u svim vinarijama čija vina danas degustiramo, oko 90 odsto poslova u vinogradu obavlja se ručno. Čovek je taj koji svojim rukama direktno utiče na kvalitet grožđa, a kasnije i na kvalitet samog vina. Šta će doneti budućnost, ne znam, ali zasada nemamo one ozbiljne probleme sa manjkom radnika koji su već zahvatili veći deo Evrope.
Izazov broj dva: kada pratim evropske medije, jedna od glavnih tema su velike zalihe neprodatog vina u podrumima. Kakva je situacija kod vinara Šumadije i koja vina u ovom trenutku bolje prolaze kod publike – bela, roze ili crvena?
Rade Živanović: Svi čitamo o tome da u svetu pada potrošnja vina i da su mnogi proizvođači u problemu. Mislim da je Šumadija još uvek relativno mala vinska regija da bismo donosili neke velike zaključke kada je reč o zalihama, ali ono što trenutno primećujemo na tržištu jeste da su u trendu lagana, sveža bela i nešto aromatičnija vina. Crvena vina su, da tako kažem, u blagom zaostatku u odnosu na ranije i trenutno se nešto manje piju. Ipak, možda je još rano za konačne ocene – u vinarstvu postoje prolazni trendovi koji dođu i prođu, dok neke klasične vrednosti traju večno. Treba još malo sačekati sa zaključcima, ali je činjenica da se crvena vina trenutno piju nešto manje nego pre.